Ahmed Pervan iz Fatnice kod Bileće je pod zastavom Osmanskog carstva izgradio respektabilnu vojničku karijeru, tokom koje je spriječio velikog francuskog vojskovođu da zauzme Akku.
Rođen je, prema tvrdnjama Safvet-bega Bašagića, u muslimanskoj porodici Pervan. Sa svega 18 godina napustio je rodni kraj i otišao u Carigrad, gdje je izvjesno vrijeme radio kao lokalni berberin. Godine 1757, kad je u prijestolnici objavljen poziv za mobilizaciju, pridružio se sviti tek imenovanog egipatskog namjesnika Ali-paše Hekimoglua, slavnog vojskovođe koji je dva desetljeća ranije pod Banjom Lukom predvodio bosanskohercegovačku vojsku u pobjedi protiv Austrije.
U Kairu je Ahmed-paša pristupio Memlucima, gdje je ostao sve do 1768. godine. Bio je u službi, najprije, u jedinicama istaknutnog prvaka Saleh-bega, da bi ga, nakon što se pročuo glas o njegovim vještinama i sposobnostima, u svoje redove doveo aktuelni vladar Ali-beg. Izvori tog vremena ga, opisuju kao ”krasna, stasita mladića, neobične tjelesne snage, a ipak nježnih oblika, naivna, a opet vatrena, prkosna i divljeg pogleda”.
Bio je blizak saradnicima i prijateljima egipatskog namjesnika. Ahmed-paša je postavljen na vrlo plaćen, ali jednako opasan položaj policijskog nadzornika. Svako ko je se usudio podizati bune i pozivati na smjenu vlasti Ahmed-paša ga je izveo pred kadiju ili mu se zameo svaki trag u vješto planiranoj krvavoj zavjeri. Okrutno postupanje u narodu je izazivalo strah, zbog čega je prozvan džezar (tur. gazzar – krvnik, mesar).
Zbog zasluga i lojalnosti Ali-beg ga je imenovao emirom, čime se njegovo bogatstvo i utjecaj u društvu naglo povećavao. Ahmed-paša Džezar je imao razumijevanja i saosjećanja za siromahe, cijenio je umjetnike i pomagao ih. Ahmed-paša Džezar je od 1768. do 1772. godine bio upravitelj u Anadoliji, Antakiji, Damasku (Šamu) i, na kraju, opet u Egiptu. U Damask će na vlast doći ponovo 1772. godine, a tri godine kasnije imenovan je valijom Akke (Akra), iz koje je skoro tri desetljeća suvereno vladao cijelim Damaskom.
U Akki je izgradio veliki broj građevina: obnovio stare i podigao nove gradske zidine, nekoliko hanova, bazar, hamam i vodovod. Među svim objektima podignutih sredstvima iz njegovog vakufa najljepša je džamija, najveća izgrađena u Palestini izvan Jerusalema. Godine 1799. sve su glasnije bile vijesti o kretanju francuske vojske prema Akki, koja će se za dva dana naći u potpunom okruženju neprijatelja.
U svojstvu seraskera, naredio je Ahmed-paša hitnu mobilizaciju i provjeru sigurnosti zidina koje su opasavale grad. Žestoki napadi francuske vojske su počeli krajem marta, okrećući cijevi poljskih topova prema glavnoj kuli i granatiranjem grada puna dva mjeseca. Akka je, uprkos tome, odolijevala napadima. Napoleonova fanatičnost sve je bila veća, na što je Ahmed-paša odgovorio iznenadnim protunapadom i borbom prsa u prsa vojnika dvije vojske pred zidinama grada.
Džezarevu vojsku pomagale su tada i malobrojne engleske jedinice. Hiljade žrtava – što mrtvih, što ranjenih – ležale su na polju. Stotine francuskih vojnika je zarobljeno, generali izginuli. Akka je spašena. Ahmed-paša Džezar umro je 1804. godine, a njegovo tijelo ukopano je u dvorištu džamije u Akki. Tako je skončala impozantna vojnička karijera čovjeka pred kojim je uzmakao Napoleon Bonaparte, car jedne od najvećih vojnih sila u historiji svijeta.