Kada su monasi Manastira „Sveta Katarina"(vidi sliku) koji se nalazi na egipatskom poluostrvu Sinaj potpali pod islamsku vlast, tražili su od Poslanika a.s. da im da garancije za njih i njihove bogomolje. Muhammed a.s. im je odgovor uputio u vidu zvaničnog dokumenta, pisma.
Ova povelja - pismo (The Ashtiname of Muhammad, što bi se s perzijskog moglo prevesti kao 'Knjiga mira' ili 'Savez mira') ili ugovor kršćanima pisano je rukom Alije, a po diktatu Muhammeda a.s., 3. muharrema druge godine po Hidžri ( 624).
Cijelo pismo se sastoji od devetnaest tačaka, od kojih se jedna ponavlja, pa je ovdje prevedeno njih osamnaest:
1. Ovo pismo je od Muhammeda, Ibn Abdullaha, Allahovog Poslanika koji je poslan kao blagodat od strane Boga prema Svojim stvorenjima, kako oni ne bi mogli govoriti protiv Allaha kada nastupi kraj svijeta. Zaista, Allah je moćan i mudar. Ovo pismo je upućeno sljedbenicima islama, kao zavjet dat kršćanskoj naciji, sljedbenicima Isusa Nazarećanina koji se nalaze na Istoku i Zapadu, daleko ili blizu, Arapima i strancima, poznatima i nepoznatima.
U ovom pismo se nalazi zakletva koja im je data, a onaj ko ne posluša ono što je u njemu smatraće se nevjernikom i prestupnikom onoga što mu je naređeno. Smatraće se da je prekršio zakletvu Božiju, da nije vjerovao Njegovom zavjetu, da je odbacio Njegov autoritet, prezreo Njegovu vjeru i time učinio sebe zaslužnim za Njegovo prokletstvo, bilo da je on sultan ili bilo koji drugi vjernik islama.
2. Gdje god se monasi nalazili - bilo na planini, brdu, selu, na moru ili u pustinji - ja ću biti među njima kao njihov zaštitnik i čuvar. Dušom ću štititi njihova dobra i ponuditi im, zajedno sa svojim sljedbenicima, svoju pomoć i zaštitu. Jer monasi su dio mog naroda i bliski su mi.
3. Nadalje, naređujem svojim službenicima da im ne naplaćuju džizju (porez), niti bilo kakav finansijski teret, jer ih na to ne treba prisiljavati.
4. Njihove sudije ne bi trebalo mijenjati ili onemogućavati da obavljaju svoje dužnosti, niti ometati monahe u vršenju vjerskog rada, niti im braniti da borave u njihovim zdanjima.
5. Niko ne smije uznemiravati kršćane dok putuju.
6. Kakve god crkve posjedovali, nikome nije dozvoljeno da im ih oduzima.
7. Neka oni koji krše moje gore navedene odredbe znaju da time uništavaju Allahove odredbe.
8. Pregled i rezime od prve do sedme tačke.
Povelja
9. Također, oni koji žive svoje živote tiho i povučeno u planinama neće morati plaćati džizju ili bilo koji drugi oblik poreza, niti će bilo koji musliman imati udjela u onome što posjeduju, jer oni rade sami da bi sebe izdržavali.
10. Kada dođe vrijeme za žetvu zemaljskih usjeva, onda im treba dati i njihov udio od prihoda.
11. Nije dozvoljeno u vrijeme rata odvoditi kršćane iz njihovih stambenih prostorija, prisiljavati ih da učestvuju u ratu, pa čak ni naplaćivati im džizju.
12. Ono što sam napisao u prethodnih jedanaest poglavlja i ono što ću napisati u narednih sedam poglavlja ne odnosi se samo na monahe, već na sve kršćane.
13. Oni kršćani koji žive među nama i imaju sredstva da plate džizju neće morati platiti više od dvanaest drahmi.
14. Osim ovih drahmi, od njih se ništa ne može tražiti. Ovo je zbog izričite Allahove naredbe: I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: "Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo." (Sura 29:46) .”
15. Ako se dogodi da se kršćanka uda za muslimana, muškarcu nije dozvoljeno da joj promijeni običaje, da joj zabrani odlazak u crkvu i da joj uskrati praktikovanje svoje vjere.
16. Niko ne smije ometati monahe u popravci crkvenih objekata.
17. Ko radi protiv mojih želja, ili oda počast nečemu što je protiv mojih želja, bit će istinski otpadnik od Allaha i Njegovog Poslanika, jer zaštita koju nudim kršćanima u ovom pismu je ovim postala obećanje.
18. Niko neće dići oružje protiv kršćana. U stvari, muslimani će za njih ratovati.
19. Ovim zapovijedam da se svaki moj sljedbenik mora držati moga obećanja do kraja svijeta.