Sihr je haram, po konsenzusu učenjaka, i jedan od najvećih grijeha.
U časnom hadisu koji Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Vjerovjesnika, alejhis-selam, stoji da je rekao: Konite se sedam teških grijeha!" Allahov Poslaniče, a koji su to grijesi?", upitali su ashabi. Reče: Činiti širk Allahu, ubiti osobu čije je ubijanje, osim s pravom, Allah zabranio, konzumiranje kamate, konzumiranje imovine siročeta, bježanje s bojnog polja i potvaranje čednih i bezazlenih vjernica.[1]
Učenjaci međutim nisu saglasni oko proglašavanja sahira nevjernikom, pa su neki zauzeli stav da on općenito čini kufr, uzimajući za argument vanjsko značenje riječi Uzvišenog: Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani koji ljude uče vradžbini u Babilonu, Haruta i Maruta, a to nije objavljeno dvojici meleka. Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: "Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!" I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti,ali oni nisu mogli nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega koristi neće imati, iako su znali da onaj ko to sebi pribavi, na drugome svijetu nikakve sreće neće imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo oni to znali. (El-Bekara,102.)
Ajet ukazuje na to da sihr ima utjecaja na ljudske duše, srca i osjećanja, i to uz Allahovo određenje, i u njemu nema nimalo dobra. Naprotiv, on je uzrok zla, nereda i smutnje, i Šerijat je zabranio da se on uči i da se njime druge podučava.
Autor djela Ed-Durrul-muhtar kaže: Ne daje se mogućnost da se pokaje onome koji se tretira nevjernikom zbog njegovog vjerovanja u sihr, makar se, radilo i o ženi po ispravnijem stavu, zbog toga što time šire nered na Zemlji.
Neki su učenjaci podijelili sihirbaze u više kategorija:
- sihirbaz koji pravi sihire i tvrdi da posjeduje moć stvaranja. On time čini kufr i treba biti kažnjen haddom zbog otpadništva od islama;
- sihirbaz koji pravi sihire negirajući vjeru. Njemu se neće dati mogućnost da se pokaje i bit će kažnjen haddom onda kada se utvrdi da pravi sihir, kako bi se spriječilo nanošenje štete ljudima;
-sihirbaz koji pravi sihire da bi to probao, ali nije u to uvjeren. On se ne smatra nevjernikom.
Ebu Hanife kaže: "Ako sihirbaz prizna da pravi sihir ili se on dokaže nepobitnim dokazom, neće mu se dati mogućnost pokajanja. U ovome je isti musliman, nemusliman-štićenik islamske države (zimija), slobodan čovjek i rob."[2]
Ovo podupire predanje koje Tirmizi prenosi od Džunduba a u kojem stoji da je rekao : "Rekao je Allahov Poslanik, alejhis-selam: Propisana kazna sihirbazu jeste udarac sabljom."[3]
Zbog toga je autor djela I'laus-sunen stavio u istu ravan sahira i onoga ko huli Uzvišenog Allaha ili Poslanika ili bilo kojeg vjerovjesnika,rekavši: "Propisana kazna sihirbazu jeste udarac sabljom, a isto je i s onim ko huli Uzvišenog Allaha ili Poslanika ili bilo kojeg vjerovjesnika." [4]
Abdulhamid Mahmud Tuhmaz,"Hanefijski fikh", str. 157.-159.
[1] Sahihil-Buhari, El-Hudud,6857.
[2] Reddul-muhtar,3/295.
[3] Bilježi ga i El-Hakim i smatra ga vjerodostojnim,a s tom ocjenom saglasan je i Ez-Zehebi, koji ga je ocijenio kao hadis koji je sahih-garib.
[4] Ilahus-sunen,12/599.