Husein-kapetan Gradaščević rodio se u Gradačcu godine 1802. od oca Osmana, iz stare bosanske vlasteoske porodice. Otac Osman, komu se ime i u narodnim pjesmama spominje, bio je na glasu radi svoje pravednosti, ne poznavajući razlike među muhamedovcima i kršćanima. Njegov sin Husein ga je u tom posve nasljedovao, a u junaštvu i natkrilio.
Prvi put izađe Husein na glas godine 1829, kad je predobio Ali-pašu Vidaića u njegovom tvrdom gradu Zvorniku. Ali-paša bude rečene godine imenovan pašom u Srebrenici, nu kad je htio da posjedne tvrđavu, nađe u njoj već drugoga gospodara - Memić-agu. Ali-paša ne mogavši ga odovud maknuti, vrati se u Zvornik, al kad tamo, nađe zatvorena gradska vrata. Za njegova odsuća proglasi se gospodarom zvorničkim jedan njegov rođak, Mahmud-aga, dobar prijatelj Memić-agin. Ali-paša upotrijebi silu da osvoji djedovinu. Pomoću prijatelja, što ih je imao u gradu, zađe unutra i sada se otvori borba u ulicama i oko kuća. Malo je još trebalo, te bi Ali-paša izagnao bio iz grada novoga nametnika nu u odlučni čas doleti neprijatelj njegov Husein-kapetan iz Gradačca, koji složno s Mahmudom udari na Ali-pašu. Ne mogavši odoljeti većoj sili, zatvori se Ali-paša u svoj konak i branjaše se otud s nekoliko vjernih momaka. Kad mu već počeo gorjeti gornji sprat nad glavom, uvidi da se mora predati. Uza se imao je još samo trogodišnjega sinčića i svoga arapskoga ata, konja od mejdana. Sinčića metnu na ruke jednomu od momaka, zapovjedivši mu da ga nosi Mahmudu, a taj da čini s njim što ga je volja. Ovaj uze dijete pod svoje. Sam Ali-paša predade se Huseinu.
Umjesto okova i sramote, čim je mislio Ali-paša da će ga dočekati pobjeditelj Husein, ovaj ga ogrlio kao pobratima svoga. Od to doba ostaše njih dvojica nerazdruživi prijatelji, dijeleći kao prava braća sve dobro i zlo. Sultanov divan, koji je zasnovao svu tu spletku, promaši očito svoj cilj. U to doba poče se Husein već zvati i potpisivati ponosnim imenom: "Zmaj od Bosne", a Bošnjaci spajahu velike nade s njegovim imenom i očekivahu od njega velika djela. Početkom godine 1831. bijaše tomu najbolja prilika. Sultan Mahmud II, hoteći svom silom i u Bosni provesti svoje reforme, zapovjedi bosanskomu veziru Morali-paši da obuče na se nizamsko odijelo, što ovaj i učini. Bošnjaci držahu to povredom staroga reda i iznova planu na sultana.
U proljeću god. 1831. digne se njih više hiljada pod Huseinom na vezira u Travniku, koga i zasužnje. Pred njihovim očima morade svući nizamsko odijelo i obući odijelo starih bosanskih vezira. Kao da je sagriješio proti vjeri otaca, morade javno uzimati abdest i moliti se. Na to ga povedu sa sobom pri čemu su računali da će neukiji svijet listom poći s njima kad vidi da je i vezir Bosne u njihovoj sredini. Međutim pođe za rukom veziru uteći dok je ramazan trajao. Ali-aga Rizvanbegović u Stolcu stari privrženik sultanov i njegovih reforama, primi ga gostoljubivo i pomože mu stići u Dalmaciju, otkud je vezir otputovao u Carigrad.
Bošnjaci međutim sakupe se sa svih strana pod Huseinov barjak i odluče ravno poći na Carigrad da uspostave stari red u zemlji. U isto vrijeme kretaše i mladi skadarski Mustafa-paša Bušatlija (od Arbanasa Škodra-paša zvani) na bojno polje sa 40.000 momaka, sve samih poizbor junaka. Srpski knez Miloš miljenac Mahmudov, pisa Huseinu neka se okani vojne na sultana i da će on posredovati za nj kod divana. Husein odbi svako posredovanje Miloševo, otpisavši mu list koji se doslovno priopćuje u ovoj pripovijesti, i povede k jugu bosansku vojsku. Ta slavodobitna vojska osvoji Banjsku i Peć, a kod Lipija potuče veliki dio vojske velikoga vezira Rešida. Ovaj se sada poboja da bi moglo po sultana zlo ispasti i pusti se u dogovore s Bošnjacima.
Oni zahtijevahu da se ostavi stari red u zemlji, da domaći sin bude vezirom, a zasada takovim da se imenuje Husein Gradaščević Veliki vezir napokon obeća sve ovo Bošnjacima, rekavši da će kasnije stići sultanov ferman koji im sve to zajamčuje. Bošnjaci povjeruju velikomu veziru i vrate se svojim kućama, puni plijena i slave. Lukavi veliki vezir bješe međutim, dok je ugovarao s Bošnjacima, bacio među njih sjeme nesloge. Tako na primjer dade razumjeti tuzlanskomu kapetanu, pristarijemu čovjeku, da bi njemu bolje odlikovala vezirska čast nego mladomu Huseinu. Taj kapetan prvi se je odijelio od Huseina dok je još sva bosanska vojska bila na okupu u Makedoniji, i počeo rovariti proti novomu veziru Bosne koji je sjeo već u Travnik i stao vladati zemljom kao nezavisan gospodar, uredivši uza se potpuni vezirski dvor sa svim činovnicima.
Osim tuzlanskoga kapetana imaše Husein opasna dušmanina u stolačkom Ali-agi, a napokon se stadoše buniti i sarajevske age koji su u trgovini oćutili veliku štetu radi prekinutih odnošaja s Carigradom. Uto stiže Huseinu glas da proti njemu kreće od sultana imenovani vezir Bosne, Kara Mahmud-paša sa 30.000 Arnauta i redovite vojske. Husein mogaše jedva do dvadeset i pet hiljada vojske izvesti proti njemu u polje. Nesreća bijaše da je bilo u toj vojsci mnogo vojaka koji nisu baš pokazivali osobite volje za boj. Utaborio se na planini Vitezu i tu dočekao Kara Mahmud-pašu. Pobiju se, nu Mahmud-paša održa se na bojištu.
Još jedanput odluči Husein ogledati se s Osmanlijama. Pred samim Sarajevom dočeka ih on i zametne se krvava borba. Husein se boraše kao pravi Vitez Bosne, koje si je ime nadjenuo postavši bosanskim vezirom. Osam konja ubiše taj dan pod njim, tako je prezirao smrt. Kara Mahmud već je bio počeo misliti na uzmak, kad ujedanput doleti stolački Ali-aga sa svojom hercegovačkom rajom i spopadne Bošnjake s boka. Husein vidjevši da mu nema spasa, protuče se kroz osmanlijsku vojsku i sa dvjesta odličnih begova i kapetana prebježe u Slavoniju, u Osijek. Tu sprovede godinu dana čekajući na ferman sultanov koji je imao odlučiti o njegovoj sudbini. Napokon stiže ferman i bude Huseinu pročitan u Zemunu. Ferman sultanov je glasio veoma strogo. On lišava imanja i časti i Huseina i Ali-pašu; jedini život bijaše im zajamčen; nu prije svega trebalo im je poći u Carigrad da im opredijele mjesto prebivanja. Lišen imanja i časti umre viteški Husein-kapetan u zatočenju u Trapezuntu u cvijetu svoje dobe. Bijaše to pravi narodni bosanski junak!