Puno ime Mulla Fenarija je Šemsuddin Muhammed bin Hamza el-Fenari. Rođen je 1350. godine u selu Fener u blizini Burse. Na Bolji svijet je preselio 1430. Pokopan je u Bursi, pored džamije koju je lično izgradio. Živio je u periodu vladavine osmanskih sultana: Orhana Gazija, Murata I, Bajazita I, Čelebi Mehmeda i Mehmeda II.
Školovao se u Egiptu, ali je prva saznanja dobio od oca Hamze koji je bio halifa šejha Sadruddina Konjavija. Obrazovao se pred mnogim učenjacima, među kojima su bili i Alauddin el-Esved, El-Babarti, Somundžu baba Hamid Veli i drugi.
Nakon što je kod oca stekao početno obrazovanje, otišao je u Iznik kod Alauddina el-Esveda, pred kojim je proučavao djela: El-Mugni Ibn Kudame iz hanbelijskog fikha i El-Vikaja, djelo iz islamske jurisprudencije koje je napisao Burhanuš-šeri’a Mahmud b. Sadruš-šeri’a.
U medresi u kojoj je omiljeno bilo izučavanje Ibn 'Arabija, školovao se i Mulla Fenari. Nakon Davuda el-Kajserija bio je najveći promotor Ibn 'Arebijevog djela.
Nakon što je završio obrazovanje kod Alauddina el-Esveda, otišao je kod Mevlane Džemaluddna Aksarajija kod kojeg je stekao idžazet. Nakon toga je otišao u Kairo kod El-Babartija.Posebnu pažnju u toku školovanja je posvećivao tefsiru, hadisu, fikhu, ilmu l-kalamu, tesavvufu, filozofiji, logici i arapskom jeziku.
Po povratku u Bursu, radio je istovremeno kao učitelj u medresi i kao šerijatski sudija u Bursi, istovremeno preklapajući dvije dužnosti 10 godina.
Temeljna tesavvufska saznanja je dobio od duhovnog učitelja i vodiča, šejha Hamida Velija, koji je odgojio i šejha Bajrama Velija.
Povremeno se bavio prizvodnjom svile kako bi se prehranio. Posebno je vodio brigu da se hrani od onoga što stekne vlastitim radom.
Nakon smrti šejha Hamida Velija, na njegovo mjesto je došao šejh Bajram Veli, kome je Mulla Fenari nastavio dolaziti na predavanja i slijediti svoj duhovni put.
Za vladavine sultana Murata II, postao je prvi šejhulislam i na tom položaju bio šest godina. Bio je istinski poštovalac knjige. Smrću je iza sebe ostavio biblioteku sa preko 10.000 knjiga.
Prema Aydnu Yldrmu i Edipu Ylmazu, napisao je osamnaest djela. Imao je mnnogo učenika, među kojima su bila i neka zvučna imena iz područja islamskih znanosti, kao što su Šemsuddin Muhammed el-Buhari, Ibn Hadžer el-Askalani, Ja'kub el-Esfer i drugi. Zanimljiv je podatak da je svojeručno napisao idžazet Ibn Hadžeru el-Askelaniju i uručio mu ga dok je boravio u Egiptu. Međutim, još zanimljivija je činjenica da mnogi „učenjaci“ s naših prostora, za koje tesavvuf nije izvorna islamska nauka, prikrivaju raspravu Inba' el-gumr bi-anba’ el-‘umr i izostavljaju ga iz popisa Ibn Hadžerovih djela. U navedenom djelu se čuva podatak o uručenju idžazeta i veze između Mulla Fenarija koji je propagirao učenja Ibn 'Arebija i velikog poznavaoca Poslanikovih, a.s., hadisa i Sunneta, Ibn Hadžera.
Šejhulislam
Zvanje šejhulislam je postalo institucija tek za vrijeme Osmalija. Uglavnom se kao vrijeme nastanka institucije šejhulislam navodi 1425. godina, kad je Mulla Fanari imenovan kao muftija Burse. U 17. stoljeću je naziv dobio obilježja karakterističan za instituciju. U 19. stoljeću, u peridou reformi, s osnivanjem kabineta po ugledu na evropske, šejhulislam je postao i član kabineta. Šejhulislama je postavljao sultan, a od ustanovljenja spomenute institucije (1425. godine) do ukidanja (1924. godine) na položaju šejhulislama bilo je 129 osoba u 185 imenovanja. Prva osoba koja je po drugi put postavljena na ovu funkciju bio je Bostanzade Mehmed Nuri-ef.
Prekretnicu u nadležnostima šejhulislama predstavlja period u kojem je tu dužnost obavljao Zenbili Ali (1503.-1526.), kad su mu pridodate neke nove odgovornosti. Šejhulislam je bio obavezan držati nastavu u medresi u Istanbulu koju je izgradio sultan Bajaztit II i upravljati kompleksom koji je izgradio Bajazit II. Iako nije bio član Carskog divana, mogao je biti pridružen mu.
U državnoj organizaciji je zauzimao mjesto odmah nakon velikog vezira. Dešavalo se i da šejhulislam bude smijenjen s položaja, kao što to potvrđuje primjer Čivizade Mehmeda efendije, prvoga smijenjenog šejhulislama. Njega je Sulejman Zakonodavac (1520.-1566.) smijenio zbog fetvi u kojima je kritikovao Er-Rumija i Ibn 'Arabija.
Dužnosti šejhulislama su se povećale u 16. stoljeću, kad su obaveze šejhulislama i velikog vezira bile izjednačene. U tom periodu je postalo uobičajeno da se rumelijski kazasker imenuje na mjesto šejhulislama.
Prva osoba koja je s mjesta rumelijskog kazaskera imenovana šejhulislamom, bio je Ebu Su'ud (1490.-1574.).
Do 17. stoljeća šejhulislam je biran doživotno, a kasnije mu je mandat bio ograničen.
U 17. stoljeću se pri odabiru šejhulislama gledalo i to koliko može pridonijeti društvenim promjenama. U to vrijeme šejhulislam je postavljao i rumelijskog i anadolskog kazaskera uz saglasnost velikog vezira.
Prvi zvanični dokument koji je ukazao na važnost šejhulislama, bila je Kanunnama Sultan Fatiha. U njoj je naglašeno da je šejhulislam predvodnik učenjaka, da veliki vezir treba dati prednost njemu i sultanovom ličnom učitelju. U Kanunnami izričito stoji da je šejhulislam poglavar uleme.
Dužnosti su im uključivale izdavanje fetvi. U sklopu odijevanja, na glavu su stavljali bijeli turban, a ukoliko su bili porijeklom od Ehlul-bejta, oko turbana su navijali zeleni muslin. Ogrtač im je bio od samurovine bijele boje. Početkom 16. stoljeća šehulislam je vršio i dužnost unaprijeđivanja mudarrisa, učitelja u medresama i kadija.
U 18. i 19. stoljeću, kad je Carski divan izgubio na važnosti, šejhulislam je postao iznimno važna osoba koja se pitala o važnim pitanjima vezanim za državu, kao što su objavljivanje rata, sklapanje mirovnih sporazuma, svrgavanje sultana i slično.
Druga važna obaveza šejhulislama, bila je pripremanje ispita za one koji su završili medresu i obavjali stažiranje. Počevši od 17. stoljeća, njegova dužnost je bila i pripasavanje sablje novoimenovanom sultanu nakon inauguracione ceremonije. U njegov djelokrug je ulazilo i imenovanje i smjenjivanje muftija.Šej
hulislam je bio institucija koja je doprinijela cvijetanju osmanske umjestnosti i kulture. Mnogi nosioci su bili vrsni pjesnici, zapamćeni po vrijednim djelima.
Bošnjaci na položaju šejhulislama
Dok je bila u sastavu Osmanske imperije, Bosna je dala veliki broj učenjaka, pjesnika, sufijskih šejhova, književnika, muftija, kadija, kadiaskera, paša, beglerbegova, vezira i velikih vezira. Samo jedan položaj je Bošnjacima bilo uistinu teško dokučiti, a to je položaj šejhulislama. Ipak, na tom položaju su se našla i dva čovjeka iz naših krajeva: Mustafa efendija Bali-zade i Mehmed Refik efendija Hadžiabdić.
Mustafa efendija se prvi put spominje 1603., kada se poduhvatio sakupljanja pravnih decizija u zbirku pod naslovom Mizanul-fetava. Tada je mogao imati oko dvadeset godina. Da se radilo o izuzetno učenoj osobi, svjedoči činjenica da je bio učitelj u čuvenoj carigradskoj medresi, Sahn-i seman.
Mehmed Refik efendija je rođen u Rogatici 1813. godine. Njegov otac, Ali efendija, bio je veoma učen, a djed mu, H. Abdullah efendija, također je pripadao staležu uleme. Na položaju šejhulislama, Mehmed Refik efendija je bio nepune dvije godine. Sa položaja je smijenjen 1868. godine. Umro je od tifusa, 20. 04. 1871., a pokopan je u blizi turbeta Sultana Fatiha.