Kijam obavezno traje onoliko koliko je potrebno za učenje (kiraet) u obaveznim (farz i vadžib) namazima. To se zaključuje na osnovu hadisa Imran b. Husajna (r.a.), koji kaže: "Imao sam hemoroide, pa sam pitao Vjerovjesnika ( a.s. ) o namazu i on mi je rekao: Klanjaj stojeći, a ako ne možeš onda sjedeći, a ako ne možeš onda ležeći na strani. U drugoj predaji dodaje: Ako ne možeš, onda ležeći. Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti.
Stajanje (kijam) nije obavezno u dobrovoljnim namazima, nego ih je dozvoljeno klanjati sjedeći, bez ikakva razloga. To se zaključuje na osnovu hadisa Imran b. Husajna, koji kaže: "Pitao sam Allahova Poslanika o namazu sjedeći, pa je odgovorio: Ko klanja stojeći to je bolje, a ko klanja sjedeći ima pola nagrade onog koji klanja stojeći. Ko klanja lezeći ima pola nagrade onog koji klanja sjedeći."
En-Nevevi kaže: "To je kod nafila, a kod farzova nije dozvoljeno klanjanje sjedeći, ako je osoba u stanju da klanja stojeći. Ovo je po konsenzusu svih učenjaka, a ako osoba nije u stanju, onda se nagrada ništa ne umanjuje."
Na ovo upućuje hadis kojeg prenosi Ebu Musa (r.a.): Ako se Allahov rob razboli ili bude putnik, upisuju mu se sevapi, kao kada je radio zdrav i kod kuće. Sabahski sunnet je izuzetak iz ovog pravila i on se ne može klanjati sjedeći bez razloga, zbog svoje pritvrđenosti (važnosti). Od Aiše ( r.a.) se prenosi da Vjerovjesnik (a. s.) nijednu nafilu nije više čuvao kao sabahski sunnet. Od nje se prenosi da je on rekao: "Dva rekata prije sabahskog farza su bolja od dunjaluka i onoga što je na njemu". O njemu je, također, rekao: "Klanjajte ga čak i ako bi vas konji potjerali".
Potpuni kijam je uspravno stajanje. Ako bi se klanjač malo nagnuo, tako da njegove ruke ne dosežu koljena, tretirat će se da je na kijamu. Mekruh je bei razloga stajati na jednoj nozi u namazu. Ako bi klanjač bio u stanju da stoji, a da ne može činiti sedždu, bolje je da napusti stajanje i da klanja sjedeći, jer stajanje je sredstvo za sedždu i ono nije samo po sebi ibadet. Isto će postupiti i onaj u koga prokrvari rana, ako bi činio sedždu. On će klanjati sjedeći i naginjati se (umjesto padanja na sedždu), jer bi činenjem sedžde izgubio abdest. Naginjanje u ovom slučaju zamjenjuje sedždu.
Ako bi odlaskom u džamiju radi klanjanja u džematu čovjek izgubio snagu, pa ne bi mogao klanjati stojeći, ostat će u kući i klanjati stojeći. Stajanje je farz i nije dozvoljeno ga ostaviti radi džemata, koji je pritvrđeni sunet.
Nije dozvoljeno ostavljanje kijama onome koji ga može izvršiti. Ako može obaviti kijam, oslanjajući se na nešto, dužan je to učiniti. Ako je u stanju da obavi dio kijama, obavezan je postupiti po mogućnostima. Ako bi bio u stanju da stoji samo onoliko vremena koliko je potrebno za početni tekbir, dužan ga je izgovoriti stojeći, a zatim sjesti.
Ako bi klanjač bio u situaciji da stojeći ne može učiti, a sjedeći može, ostavit će stajanje, klanjat će sjedeći i učiti. Ali, ako bi bio u stanju da uči jedan dio stojeći, obavezan je ustati i učiti koliko može a zatim će sjesti. Ako bi klanjač počeo dobrovoljni namaz stojeći, pa ga snašli umor i nemoć, nema smetnji da se oslone na štap ili zid ili da sjedne. Mekruh je da se oslanja bez potrebe, jer je to ružan postupak.