Opisujući sultan Murata II, njegovu vojsku, dvor i cjelokupno tadašnje Osmansko društvo, Bertrandon de la Brocquiere, (kraj 14. -15. vijek) francuski (burgundski) putopisac, bilježi:
„Sultan skoro nikada ne govori u javnosti. Svega nekoliko ljudi može reći da su ga čuli kad govori ili da su ga vidjeli kad jede.“
„Oni su vrlo marljivi, ustaju vrlo rano i žive sasvim skromno. Njihova hrana je jednostavni hljeb, meso sušeno na suncu, mlijeko, med, sir, voće, povrće i razne trave. Ako imaju samo nekoliko pregršti brašna, to će im biti dovoljno za nekoliko dana.
Ako neka njihova kamila oboli ili iznemogne, bez nade u oporavak, onda je zakolju i pojedu. Sasvim su nezahtjevni kad je u pitanju spavanje, pa zato liježu na tlo.
Odjeća im je jednostavna i pokriva ih od glave do pete...
Njihovi konji su izuzetno dobri, malo jedu, a galopiraju brzo i dugo. Hrane ih samo tokom noći, nakon čega ih pokrivaju toplim dekama...
Imao sam priliku vidjeti ih vrlo svečano obučene i nakićene. To čine samo u posebnim prilikama, kao kad Grci prelaze u islam.
Takav događaj, oni posebno obilježavaju, oblačeći najbolju odjeću i pašući ukrašeno oružje.“