Propis o akīki
Hanefijska pravna škola zauzima stav: dozvoljeno je (mubāh) klati akīku, tehnički rečeno, propis akīke je mubāh a ne mustehab.
Razlog zbog kojega hanefijska pravna škola akīku ne smatra mustehabom jeste što je nakon pravnoga “čišćenja” i prihvatanja predislamskoga običaja prinošenja žrtve za novorođenče došao propis o obavezi klanja kurbana, onome ko je to u mogućnosti obaviti. Tako hazreti Aiša kaže:نسخت الأضحية كل ذبح كان قبلها. Udhija (kurban) derogira (poništava) svako žrtveno klanje činjeno prije.Ni naš rahmetli Muhamed Seid Serdarević u svome djelu “Fihul-ibādāt” ne spominje akīku.
Većina pravnih škola (džumhūr), osim hanefijske, kažu da, vezano za akīku, u djela koja je hazreti Muhammed, alejhisselam, radio ili preporučivao da se radi (sunnet) ne spada klanje ‘atīre (prvoga janjeta ovce). Postoje predaje koje ‘atīru definiraju kao ovcu koju su klali predislamski Arapi u mjesecu redžebu. No, vjerovatno je ispravno gornje mišljenje jer ovca koju su Arapi klali u mjesecu redžebu u predislamsko doba naziva se redžebijja.
Tako se može reći da klanje ‘atīre nije sunnet, a klanje redžebijje je haram, budući da su predislamski Arapi u mjesecu redžebu tu žrtvu prinosili jednome od njihovih božanstava. Po stavu džumhūra, izuzev, dakle, hanefijskoga mezheba, klanje akīke predstavlja sunnet za oca tek rođenoga djeteta, koji treba izvršiti od svoga imetka a radi bebe.
Akīka nikako nije obaveza (vādžib). Napominjemo, hanefijski mezheb pravi razliku između vādžiba, djela za koja nismo posve sigurni da ih je dragi Bog propisao kao obavezu budući da nije decidno, jasno, kvalificiran, i farza, djela za koje se sigurno zna da ga je uzvišeni Gospodar zapovijedio. Kod drugih pravnih škola vādžib i farz su sinonimi, riječi istoga značenja.
Hazreti Pejgamber, alejhisselam, kaže: مع الغلام عقيقة، فأهريقوا عنه دما، و أميطوا عنه الأذي. Za dječaka ide akīka. Pa prospite krv, i otklonite od njega nevolju. (Hadis prenosi Selman ibn Amir, a bilježe Buharija, Ebu Davud i Ibn Mādže)
Hasan i Katade se drže doslovnoga čitanja teksta pa tumače gornji hadis kao obavezu samo za dječaka. Džumhūr smatra suprotno. Rekao je naš hazreti Poslanik, alejhisselam: كل غلام رهينة بعقيقته، تُذبح عنه يوم سابعه، و يُسمي فيه، و يحلق رأسه. Svaki dječak vezan je za svoju akīku koja se za njega zakolje sedmi dan od rođenja, tada mu se nadije i ime i obrije glava. (Hadis prenosi Semere, a bilježe Ebu Davud, Nisā’ī, Tirmizī, Ibn Mādže i Ahmed)
Šta se može klati kao akīka
Džumhūr (većina pravnih škola) smatra da se kao akīka mogu klati deve, krave i ovce. Neki, opet, kažu da se ne mogu kao akīka klati krave i deve.
Malikijska pravna škola kaže da se kolje ovca, bilo za muško bilo za žensko novorođenče. Šafijski mezheb i hanbelijski mezheb kažu da se za muško novorođenče kolju dvije ovce, a za žensko jedna, na osnovu hadisa u kome se kaže da je hazreti Alejhisselam naredio: أن نعق عن الجارية شاة، و عن الغلام شاتين. da se zakolje za djevojčicu jedna ovca, a za dječaka dvije ovce. (hadis prenosi hazreti Aiša, a bilježe Ahmed i Ibn Mādže)
Količinski ide sedmina ugojene deve ili sedmina krave, tojest, dozvoljeno je zaklati jednu devu ili kravu na sedmero novorođenčadi.
S obzirom da hanefijska škola ne nudi pravila za klanje akīke, jer kao što smo vidjeli, po hanefijskome mezhebu akīka je samo u kategoriji mubāha, mislim da je, u slučaju da neki hanefija ipak odluči zaklati akīku, najbolje da se za novorođenče zakolje ovan, ukoliko je to moguće. Klanje ovna uopće nije nikakva obaveza. Razlog zašto ističem baš klanje ovna jeste predaja u kojoj se kaže da je hazreti Pejgamber, alejhisselam: عق عن الحسن و الحسين، عليهما السلام، كبشًا كبشًا. zaklao za hazreti Hasana i hazreti Huseina, alejhimesselam, po ovna. (Hadis prenosi hazreti Ibn Abbas, a bilježe Ebu Davud i Nesā’ī)
Vrijeme klanja akīke
Akīka se kolje sedmoga dana od rođenja djeteta, te se i datum rođenja računa od toga sedmoga dana. Ako je dijete rođeno u noći datum rođenja se računa od slijedećega dana. Malikijski mezheb kaže da se datum rođenja računa od dana kada se dijete rodilo, pod uvjetom da se rodilo pred ili u zoru (sabah). Ako je rođeno nakon zore datum rođenja se ne računa od toga dana već od sutradan.Pohvalno je (mendūb) klati po danu. Šafijski i hanbelijski mezheb zauzimaju stav da je dozvoljeno zaklati akīku i prije i nakon sedmoga dana. Hanbelijska i malikijska pravna škola smatraju da akīku kolje samo otac djeteta.
Malikijska pravna škola smatra da ne postoji obaveza da odrastao čovjek sebi kolje akīku, dok džumhūr daje osobi izbor, a hanbelijski pravnici smatraju da je čak mustehab da odrasla osoba sebi zakolje akīku ako to nije obavljeno po njenome rođenju, odnosno dok je bila mlađa. Akīka, kažu oni, nema svoje vrijeme. Shodno hadisu koji prenosi hazreti Aiša a bilježi Bejheki, pred klanje osoba mora proučiti: أَللَّهُمَّ لَكَ وَ إلَيْكَ عَقِِيقَةَ (فلان).Allāhumme, leKe ve ilejKe akīkate (pa se kaže ime djeteta kome se akīka kolje).
Mekruh je namazati osobu kojoj se kolje akīka krvlju akīke. Takav je bio predislamski običaj Arapa. Po tumačenju, na to se odnose već citirane riječi hazreti Pejgambera, alejhisselam:Za dječaka ide akīka. Pa prospite krv, i otklonite od njega nevolju, u smislu “otklonite od njega nečist, nemojte ga mazati krvlju akīke”.
Propisi o mesu i koži akīke
Propisi su isti kao i propisi kurbana: meso se jede, meso se i dijeli, ništa se od akīke ne prodaje. Sunnet je skuhati meso i njime nahraniti ukućane a drugi ljudi meso od akīke koje im je podijeljeno trebaju jesti kod svojih kuća. Po malikijskoj pravnoj školi, mekruh je pozivati ljude na akīku.
Po istoj pravnoj školi, dopušteno je lomiti kosti akīke, ali taj postupak nije pohvalan. Šafijski i hanbelijski mezhebi zauzimaju stav da nije mekruh lomiti kosti akīke, budući da za to nema valjanih dokaza koji bi upućivali na pokuđenost djela. Ipak, kako navodi Zuhajlī: “Mustehab je razdvojiti udove akīke a kosti ne lomiti s nijetom da udovi djeteta budu zdravi”, a na osnovu predaje hazreti Aiše: السنة شاتان مكافئتان عن الغلام، و عن الجارية شاة تطبخ جدولا، ولا يكسر عظم، و يأكل و يطعم، و يتصدق، و ذلك يوم السابع.
Sunnet je dvije jednake ovce za dječaka, a za djevojčicu jednu, da se skuha lijepo, bez lomljenja kostiju, pa da se od toga jede, druge nahrani, udijeli, a sve to sedmi dan. Po jednome rivajetu (predaji), imam Ahmed dozvoljava prodaju kožice i glave akīke te da se taj novac podijeli kao sadaka.
Ovo je prvenstveno stav hanefijske pravne škole po pitanju propisa klanja akīke.Vidjeli smo da hanefijska pravna škola smatra da je ovaj propis dokinut te da ge ne treba obavljati, s tim da je obavljanje akīke dopušteno (mubāh).
Literatura
- Avnul-ma‘būd šerhu Suneni Ebī Dāvūd
- El-‘Askalānī, Fethul-Bārī
- Eš-Ševkānī, Nejlul-evtār
- Ibn Ebī Dekīka, el-Ihtijār
- Muhamed Seid Serdarević, Fikhul-ibādāt
- Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik
- Vehbe ez-Zuhajlī, el-fikhul-islāmi ve edilletuhu
Priredio: Samir Beglerović