Ukoliko bi izostao jedan od ovih farzova namaz neće biti ispravan. Oni obuhvataju: Šartove (uvjete) koji su izvan namaza, i ruknove (sastavne dijelove) koji su dio samog namaza
Namaski farzovi su:
PRVI: ČISTOĆA OD FIKTIVNE NEČISTI (HADES)
Uvjetuje se čistoća od malog i velikog hadesa, zatim od hajza i nifasa.
DRUGI: ČISTOĆA OD STVARNE NEČISTI
To je nečistoća koja ne smije biti na tijelu klanjača, njegovoj odjeći, niti na mjestu gdje obavlja namaz. Odjeća klanjača, koja mora biti čista, sastoji se od: njegovog odijela, obuće, čarapa i svakog platna koje je povezano sa njim i miče se pri njegovom pokretu. Ukoliko se ono ne miče pri pokretu klanjača, a nečistoća bude na onom kraju koji se ne miče, namaz će biti ispravan. Ako bi klanjao u obući čiji je đon nečist, namaz nije dozvoljen, a ako bi ih izuo i stao na njih onda je dozvoljen. Dovoljno je za mjesto namaza da bude čist prostor za stajanje, za dvije šake, za dva koljena i za čelo.
Ako bi klanjač bio u situaciji da, kada čini sedždu, njegova odjeća padne na nečisto mjesto, ali da svi organi kojima to čini budu na čistom, namaz je ispravan, ukoliko je nečistoća suha i odjeća klanjača se ne isprlja, jer nije uslov da bude čisto ono što je van prostora za namaz. Dozvoljen je namaz na dvjema spojenim prostirkama, čije dno je nečisto, a površina čista, jer je klanjano na čistom mjestu, koje se tretira kao da je to jedna čista prostirka ispod koje je druga prljava.
Ako se po suhoj nečistoći prostre odjeća, toliko tanka da se vidi ispod nje ili da izbija kroz nju neugodni miris nečistoće, pod pretpostavkom da ga ima, nije dozvoljeno klanjati na njoj.
TREĆI: POKRIVANJE STIDNOG DIJELA TIJELA (AVRETA)
Filološko značenje riječi avret je mahana i nedostatak, ono što treba pokriti i od čega se stidi. Avret u Šerijatu je ono što se mora pokriti u namazu. Na obaveznost pokrivanja avreta (stidnog dijela tijela) u namazu upućuju riječi Uzvišenog Allaha:
O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada hoćete da namaz obavite. Allahov Poslanik (a.s.) je rekao: "Allah ne prima namaz žene bez mahrame."
Pokrivanje je obavezno zbog samog namaza, a ne zbog straha da se vidi stidni dio tijela (u toku namaza). Tako, ako bi neko klanjao nag na mračnom mjestu (prostoriji), a imao mogućnost da se pokrije, njegov namaz nije ispravan, po jednoglasnom mišljenju učenjaka.
Stidni dio tijela kod muškarca je od dijela tijela ispod pupka, pa do ispod koljena. Pupak ne spada u stidni dio, a koljeno spada.
Amr ibni Šu'ajba, prenosi od svog oca, a ovaj od svog oca, da je Vjerovjesnik ( a.s.) rekao: "Naređujte svojoj djeci namaz u sedmoj godini, a silom ih nagonite (kažnjavajte ih) da klanjaju kada napune deset godina i u posteljama ih rastavljajte."
Stidni dio tijela kod žene je čitavo tijelo osim lica i šaka. Na to upućuje ranije spomenuti hadis Aiše, kojeg ona pripisuje Poslaniku: "Allah ne prima namaz žene bez pokrivača."
Ibn Mesud (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: "Žena je avret, pa kada izađe šejtan je dočeka." Ulema se razilazi u pitanju stopala (da li su stidni dio). Ispravnije je da se ona ne ubrajaju u stidni dio.
Obavezno pokrivanje se ne može postići providnom odjećom ispod koje se vidi boja kože. Nema pokrivanja ako se vidi koža. Aiša (r.a.) kaže: "Allah se smilovao prvim ženama muhadžirkama. Kada je Allah objavio: i neka vela svoja spuste na grudi svoje, pocijepale su svoja najdeblja platna i time se pokrile." Ona je, također, rekla: "Pokrivač je ono što pokriva kosu i kožu".
Ako se odjeća prilijepi za stidni dio i oslika ga, ili odjeća bude uska, tada ne kvari namaz, jer je stidni dio pokriven, ali je zabranjeno gledati u taj dio.
Ako neko ne bi pronašao pokrivač za stidni dio, klanjat će sjedeći, naginjući se za ruku i sedždu, jer je pokrivanje avreta važnije od obavljanja ruknova.
Ako bi pronašao bilo što što se može iskoristiti za pokrivanje tijela do kraja namaza, obavezan je to upotrijebiti.
Mustehab je da se odgodi namaz do pred kraj namaskog vremena ukoliko se osoba nada da će pronaći pokrivač. Ukoliko je u stanju da iznajmi pokrivač, dužna je to uraditi.
Ako se za pokrivanje avreta nema ničeg drugog do nečiste odjeće, obući će se i klanjati u njoj, jer je to manji prijestup od ostavljanja avreta otkrivenim.
Ako bi neko pronašao nešto čime može pokriti dio avreta, obavezan je to upotrijebiti i time prekriti veći avret, kao što je spolni organ, zatim stražnjica, dio trbuha iznad spolnog uda, zatim bedra i koljeno.
Što se tiče žene, ona iza bedra prednost daje stomaku i leđima nad koljenom. Ako ne pronađe odjeću, klanjat će bez nje i neće ponavljati namaz kasnije, čak ako i bude vremena za to.
Nije dozvoljeno da počinje namaz ako je četvrtina jednog od organa avreta otkrivena ili više od četvrtine, jer se četvrtina u mnogim pitanjima tretira kao cjelina.
Namaz će biti pokvaren ako se u njegovu toku otkrije četvrtina jednog od organa avreta, a to otkrivanje vremenski potraje onoliko koliko je dovoljno za obavljanje rukna sa sunetima, što je period dovoljan za izgovaranje tri puta subhanallah - i pod uslovom da to klanjač nije sam uradio. Ako bi klanjaču pao ogrtač u toku namaza, zbog velike gužve, pa ga on odmah podignuo, namaz mu nije pokvaren.
ČETVRTI: NASTUPANJE VREMENA
Ovaj farz je vezan samo za pet dnevnih, obaveznih namaza. Klanjač kada stupa u namaz treba da zna ili da kod njega prevlada mišljenje da je vrijeme namaza nastupilo. Ako bi klanjao, a mislio da nije nastupilo namasko vrijeme, zatim· se ispostavilo da ipak jeste, namaz mu nije ispravan.
Dokaz da je namasko vrijeme farz su riječi Uzvišenog: "Vjernicima je propisano da u odredeno vrijeme namaz obavljaju".
Allahov Poslanik ( a.s.) je rekao: "Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko upotpuni njihov abdest, obavi ih na vrijeme, upotpuni ruku'e, sedžde i skrušenost ima obećanje od Allaha da će mu oprostiti, a ko to ne učini nema od Allaha obećanje. Ako hoće oprostit će mu, a ako hoće kaznit će ga."
Vrijeme sabaha počinje od pojave prave zore, a to je rašireno bjelilo na horizontu s istoka. Prava zora se pojavljuje nakon lažne, a to su bijele zrake koje se protežu u visinu poslije čega dolazi tama što je sve sastavni dio noći.
Između ove dvije zore ima dvanaest minuta. Vrijeme sabah namaza prestaje izlaskom sunca.
Vrijeme podne-namaza je od trenutka kada sunce prođe zenit i krene ka zapadu (zevala) i traje dok sjenka nekog predmeta ne bude veličine kolike je i on sam, ne računajući sjenu zevala.
Vrijeme ikindije nastupa kada istekne vrijeme podne, a traje do zalaska sunca.
Početak akšamskog vremena je od zalaska sunca, a kraj je kada nestane večernjeg rumenila ( eš-šefek).
Vrijeme jacije je kada nestane večernjeg crvenila pa do pojave zore (sabaha).
U hadisu koji prenosi Abdullah ibn Amr ( r.a. ), se kaže da je Allahov Poslanik ( a.s.) rekao: "Kada klanjate sabah, njegovo vrijeme je dok ne izađu prve zrake sunca. Kada klanjate podne, njegovo vrijeme je dok ne nastupi ikindija. Kada klanjate ikindiju i njeno vrijeme je dok sunce ne porumeni (izblijedi), a kada klanjate akšam njegovo vrijeme je dok se ne izgubi večernje rumenilo (šefek). Kada klanjate Jaciju, njeno vrijeme je do pola noći."
Žutilo (bljedoća) sunca ( el-isfirar) nije kraj ikindijskog vremena, kao što polovina noći nije kraj jacijskog vremena. Što se tiče hadisa u kojem se navodi da je to njihovo završno vrijeme, njime se želi reći da je to pohvalno vrijeme za obavljanje ikindije i jacije namaza.
Vrijedi napomenuti da Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, smatra da ikindija ne nastupa sve dok se sjenka nečega ne udvostruči, ne računajući sjenku zevala. Također, on smatra da jacija ne nastupa sve dok se ne izgubi večernje bljedilo. Međutim, u mezhebu se postupa po mišljenju njegovih učenika (Ebu Jusufa i Muhameda).
Nastupanje vremena nije uslov samo za obavljanje namaza nego i za njegovu obaveznost (tojest, namaz nije obavezan čovjeku prije nego što nastupi njegovo vrijeme). Na ovoj činjenici se temelji propis za one koji žive na krajnjem sjeveru ili jugu, blizu polova, gdje nema noći i gdje se zora pojavljuje prije nestanka večernjeg rumenila ( šefek). Neki učenjaci su rekli da oni nisu dužni klanjati namaz čije vrijeme nije nastupilo i nisu zaduženi jacijom. Drugi učenjaci su dali fetvu da su dužni klanjati jaciju. Oba ova mišljenja o ovom pitanju su prisutna u našem mezhebu, a drugo mišljenje (tj. da je obavezno klanjati) je jače, jer je to mišljenje i imama Šafije.
Mustehab je da ljudi odgode obavljanje sabaha do pojave svjetlosti odlaska tame (noći) zbog riječi Poslanika (a.s.): "Sačekajte sa klanjanjem sabaha da se razdani jer je nagrada za to veća."
Mustehab je podne klanjati u njegovo prvo vrijeme zimi, a ljeti je bolje malo odgoditi.
Mustehab je odgoditi ikindiju sve dok se sunce ne promijeni, kako bi bilo više vremena za nafile, a mekruh ju je odgađati do promjene sunčeve lopte.
Lijepo je požuriti sa akšamom. Seleme (r.a.) kaže: "Klanjali smo sa Poslanikom (a.s.) akšam kada bi se sunce izgubilo iz vida."
Ebu Ejjub el-Ensari (r.a.) prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: "Moj ummet će biti u dobru, ili je rekao na prirodnoj vjeri, sve dok ne bude odgađao akšam do pojave zvijezda."
Lijepo je odgoditi jaciju do početka prve trećine noći.
Dvije su vrste vremena u kojima je pokuđeno klanjati
Prva vrsta: Kada izlazi sunce sve dok se ne podigne iznad zemlje u visini jednog koplja, tojest dok ne pobijeli i ne pojača sjaj (blještavilo).
Kada je sunce u zenitu, tojest kada bude na polovini neba dok ne krene ka zapadu.
Kada sunce prije zalaska promijeni boju u žutu, a zatim u crvenu, sve dok ne zađe.
U ova tri vremena nije dozvoljeno klanjati farz osim ikindiju toga dana. U ovim vremenima se ne klanja ni dženaza-namaz niti je ispravno naklanjavanje farzova u njima, jer klanjaču je namaz postao obaveza u potpunom vremenu i ne može ga obaviti u krnjavom vremenu.
U ova vremena se ne čini ni sedždetu-tilavet, osim ako je proučen ajet u kome ima sedžda, a i tada je bolje sačekati i obaviti je van tih vremena.
Druga vrsta:
Vrijeme od poslije sabaha do izlaska sunca i od ikindije do blijeđenja (žutila) sunca. Obavljanje nafila u ova dva vremena je mekruh tahrimi. Na ovo upućuje predaja koja se prenosi od Vjerovjesnika ( a.s.) da je zabranio namaz poslije sabaha dok sunce ne izađe i poslije ikindije dok sunce ne zađe. Zabrana namaza spomenuta u ovom hadisu nije zbog samog vremena, kao što je slučaj sa tri vremena iz prve vrste i zato se zabrana odnosi samo na nafile.
Takođe je mekruh klanjati nafile nakon pojave zore, osim dva rekata sabahskog sunneta.
Ako bi sunce izašlo dok on još klanja sabah, namaz će mu biti pokvaren zbog nastupanja krnjavog vremena, a ako bi zašlo sunce, a on još uvijek klanja ikindiju, namaz mu nije pokvaren, jer je on ikindiju počeo u krnjavom vremenu, a to je period sunčevog blijedila.
Ezan
Ezan filološki znači oglas. Ezan terminološki znači oglas o namaskom vremenu određenim riječima.
Ezan je propisan nakon Hidžre, kao što kaže Abdullah ibn Omer: "Muslimani su se, nakon dolaska u Medinu, skupljali i iščekivali namaz, pa su jedan dan razgovarali o tome. Neki su rekli: 'Uzmite zvono, kao kod kršćana'. Drugi rekoše: 'Ne, nego rog, kao kod židova.' Omer je onda rekao: 'Zašto ne biste poslali nekog čovjeka da poziva na namaz?' Allahov Poslanik (a.s.) je rekao: Ustani Bilale i pozovi na namaz." Ne misli se u ovom pozivu na poznati ezan nego na obavijest ljudima o početku namaza.
Poslije toga je propisan poznati ezan, a nakon što ga je Abdullah b. Zejd sanjao. Ovaj ashab kaže: "Sanjao sam čovjeka obučenog u zeleno kako nosi zvono pa sam mu rekao: O Allahov robe, prodaj mi to zvono. On me upita: 'Šta će ti ono?' Rekao sam: Da pomoću njega pozivam na namaz. On reče: 'Hoćeš li da te uputim na ono što je bolje od njega?' Pitao sam šta je to. On reče: 'Da kažeš: Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber. Ešhedu en la ilahe illellah, Ešhedu en la ilahe illellah. Ešhedu enne Muhameden resulullah, Ešhedu enne Muhameden resulullah. Hajje 'ales-salah, Hajje 'ales-sallah. Hajje 'alelfelah, Hajje 'alelfelah. Allahu ekber, Allahu ekber. La ilahe illellah."
Zatim je Abdullah b. Zejd otišao kod Allahovog Poslanika ( a.s.) i obavijestio ga o svome snu. Poslanik ( a.s.) je rekao: "Vaš prijatelj je usnio san. Idi sa Bilalom u džamiju i kaži mu ga. Neka Bilal uči, jer on ima jači glas od tebe." Abdullah b. Zejd kaže: "Izašao sam sa Bilalom do džamije i rekao sam mu te riječi i on ih je proučio. To je čuo Omer b. El Hattab pa je istrčao govoreći: 'O Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, ja sam to isto sanjao.'"
Tretiranje ezana i ikameta
Ezan i ikamet su sunnet za pet dnevnih namaza, kod njihovog obavljanja na vrijeme ili naklanjavanja, na putu ili kod kuće, u džematu ili pojedinačno, samo za muškarce. Mekruh su za žene, na osnovu riječi Ibn Omera: "Ezan i ikamet nisu obavezni za žene".
Ne uči se ezan za bajram-namaz, niti za namaz prilikom pomračenja sunca. Ne uči se ezan ni za vitr-namaz, jer je onaj za jaciju obavijest o nastupanju njegovog vremena, kao što se ne uči ni za nafile, jer one idu uz farzove.
Ako osoba klanja u svojoj kući, u svome mjestu, dozvoljeno joj je da izostavi ezan i ikamet, jer se prenosi da je Ibn Mesud klanjao sa svojim prijateljima u svojoj kući bez ezana i ikameta i rekao je: "Ikamet mjesta je dovoljan."
Ako mu prođe namaz, učit će ezan i ikamet, kada ga bude naklanjavao. Imran b. Husajn prenosi da je Allahov Poslanik bio na putu kada su prespavali sabah-namaz i kada ih je probudila sunčeva toplota. Pomjerili su se malo dok se sunce nije podiglo. Zatim je Poslanik ( a.s.) naredio mujezinu da prouči ezan, nakon kojeg su klanjali dva rekata prije namaskog farza. Zatim je proučio ikamet, pa su klanjali sabah (sabahski farz).
Kako se uče ezan i ikamet
Na početku se prouči tekbir četiri puta (Allahu ekber). Na slovu "r" kod prvog tekbira treba biti sukun (ekber) ili će ga se spojiti s drugim tekbirom. Tada će na glasu "r" biti vokal "e". Ne može na glasu "r" doći vokal "i", jer poslije njega dolazi riječ "Allah". Ako bi se iza glasa "r" izgovorio vokal "u", to bi bilo u suprotnosti sa sunnetom, jer se u sunnetu navodi sa sukunom, tojest bez vokala.
Lijepo je uljepšavati glas kod učenja ezana, ali se treba kloniti pjevušenja. Nije dozvoljeno mijenjati riječi dodavanjem konsonanata, vokala, dužine ili nečeg sličnog ni na početku niti na kraju. Kod sabahskog ezana dodaje se poslije hajje 'a lelfelah (dođi na spas) Es-salatu hajrun minen-nevm (Namaz je bolji od spavanja).
Tekst ikameta je kao i tekst ezana. Samo se u njemu poslije riječi «Hajje 'alelfelah>> (Dođi na spas) dodaje «Kad kametis-salat>> (Namaz je počeo) dva puta.
Prilikom učenja ezana i ikameta, okreće se prema Kibli, jer se to okretanje spominje u nekim predajama Abdullah b. Zejdova hadisa. Mujezin će okrenuti svoje lice udesno kod riječi hajje 'ales-salah, a ulijevo kod riječi hajje 'alel-felah u ezanu i ikametu, jer se on tim riječima obraća ljudima i zato treba biti okrenut prema njima. Stavit će po jedan prst u uši prilikom učenja ezana, jer tako može glasnije učiti.
Mujezinu je mekruh govoriti za vrijeme ezana i ikameta. Ako bi mu neko nazvao selam, neće odgovoriti. Mekruh je učiti ezan sjedeći ili jašući, osim putniku zbog poteškoće putovanja. Mekruh je da ezan uči džunup osoba, a nije pokudeno da ga uči osoba bez abdesta. Ezan džunupa će se ponoviti.
Ezan ne uče žena, pijana osoba, luđak i dijete koje nije svjesno svojih radnji (gajru 'akil), a ako bi ga oni proučili ezan će se ponoviti.
Ezan se uči duže tako što se između rečenica prave pauze (šutnjom), a ikamet će se ubrzati, tojest neće se praviti pauze između rečenica.
Mekruh je spajati ezan i ikamet, osim kod akšama, a i tada se oni odvajaju šutnjom koja traje otprilike onoliko koliko je potrebno da se prouče tri kratka ajeta.
Ponavljanje za mujezinom
Ako neko čuje ezan u njegovo vrijeme i u njemu nema greški, a uči ga muškarac koji nije džunup, taj slušalac treba da prestane sa svojim govorom, makar to bilo i učenje Kur'ana i da ponavlja za mujezinom njegove riječi. Kada čuje "hajje 'ales-salah" i "hajje 'alelfelah", reći će: "La havle ve la kuwete illa billah" (nema snage ni moći bez Allaha). Kada čuje na sabahu mujezinove riječi "es-salatu hajrun mine-nevm" (namaz je bolji od spavanja), reći će: "Sadakte ve bererte ve bil-haki natakte" (Istinu si rekao,:dobro učinio i istinu zborio) ili "Ma ša'e Allah kane" (Bit će ono što Allah želi).
Ezansku dovu prenosi Džabir b. Abdullah (r.a.) od Allahovog Poslanika (a.s.):
Ko nakon ezana kaže: «Allahumme rabbe hazihid-da'vetit-tameti, ves-salatil kaimeti, ati muhammedenil-vesilete vel-fedilete, veb'ashu mekamen mahmudenillezi ve'adtehu, »zaslužio je moje zagovorništvo (šefa'at) na Sudnjem danu.
PETI: OKRETANJE PREMA KIBLI
Da je okretanje prema Kibli farz, upućuju riječi Uzvišenog:
"Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš! Okreni zato lice svoje prema Časnom hramu! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu."
Ko je u Meki dužan je da se okrene prema samoj Kabi, tako da njegovo lice bude okrenuto u tome pravcu. Čak i ako bi klanjao u svojoj kući, treba da klanja tako da, kada bi se uklonili zidovi, njegovo lice bude okrenuto prema jednom dijelu Kabe. Ko klanja izvan Meke dužan je okrenuti se u njenom pravcu, jer je ova zaduženost postavljena prema mogućnostima. Kaba je naziv za mjesto na kojem je ona izgrađena, pa ako bi se zidovi prenijeli negdje drugdje i prema njima se okretalo, namaz ne bi bio ispravan.
Onaj ko nije u stanju da se okrene prema Kibli, klanjat će kako može, jer je zaduženost ustanovljena prema mogućnostima, a pravilo je da se teškoća otklanja, kao kada bi klanjač bio bolestan toliko da se ne može okrenuti prema Kibli, a nema s njim nikoga ko bi ga mogao okrenuti prema njoj. Ili je zdrav i može se okrenuti prema njoj, ali se plaši da bi mu u tom slučaju mogao neprijatelj ili zvijer prići sa druge strane. U takvim situacijama klanjač nije obavezan da se okrene prema Kibli. Abdullah b. Omer ( r.a.) kaže, prilikom opisivanja namaza u strahu (Salatul-havf): "Ako strah bude veći od toga, klanjajte hodajući na nogama ili jašući, okrenuti prema Kibli ili ne."
Obaveznost okretanja prema Kibli spada s onoga ko klanja nafilu jašući, izvan svoga mjesta boravka (putnik). U jednoj predaji se kaže: "Allahov Poslanik ( a.s.) je klanjao na svojoj jahalici kuda god bi se ona okrenula, i vitre je klanjao na njoj, ali nije farzove."
Ako ne pronađe sredstvo za određivanje pravca, potrudit će se da ga odredi i klanjat će prema strani koju smatra pravcem Kible. Ako bi nakon namaza saznao da je pogriješio u svom određivanju (idžtihadu), neće ponavljati namaz, jer je uradio što je bilo u njegovoj mogućnosti. Ako bi klanjač u toku namaza saznao da je pogriješio, okrenut će se prema Kibli i neće prekidati namaz.
Ako klanjač ne zna gdje je Kibla, a počeo je klanjati namaz i učinio je to bez istraživanja i pitanja, namaz mu nije ispravan. Nije pogriješio ako sazna da je pogodio pravac Kible, zbog toga što je postigao ono zbog čega je istraživanje (idžtihad) naređeno, jer istraživanje nije samo sebi cilj nego je naređeno zbog onog što je ostvareno. Ko klanja na brodu mora se okrenuti prema Kibli.
ŠESTI: ODLUKA (NIJJET)
Pod namaskim nijjetom se misli na čvrstu želju za stupanjem u namaz. Uslovi za ispravnost nijjeta su:
1. Islam, jer nijjet nevjernika za ibadet nije ispravan.
2. Poznavanje onoga što se nijeti, tojest da osoba zna koji namaz klanja tako da, ako bi bila upitana šta klanja, može odgovoriti spontano.
3. Da ne bude između nijjeta i početnog tekbira u namazu nešto strano, što ne priliči namazu: jelo, piće ili običan govor, jer ovo kvari namaz, pa i njegov nijjet. Što se tiče odlaska na namaz ili uzimanja abdesta, oni se ne smatraju stranim. Ako bi čovjek izašao iz svoje kuće sa željom da klanja namaz u džematu, pa kada stigne na mjesto obavljanja namaza izgovori početni tekbir, a ne sjeti se nijjeta - namaz mu je ispravan.
Za nafile je dovoljan opći nijet za namaz i nije uslov preciziranje te nafile (da je to sabahski sunnet, naprimjer, ili teravijski), jer opis sunneta se postiže samim klanjanjem, kako je to Poslanik ( a.s.) radio.
Isto tako, pritvrđeni sunneti se preciziraju njegovim riječima, kao što su: "Nema nijednog (Allahova) roba muslimana koji svaki dan klanja Uzvišenom Allahu dvanaest rekata nafile, pored farzova, a da mu neće Allah sagraditi kuću u Džennetu."Klanjač mora odrediti farz koji klanja, jer nijet za opći farz obuhvata sve propisane farzove i zato nije ispravan ako se ne odredi podne ili ikindija, naprimjer, kako bi se razlikovao farz kojeg se želi klanjati od drugog. Ako bi se čovjek odlučio da klanja farz tog vremena, a vrijeme tog namaza još nije izašlo, to mu je dovoljno, čak ako bi i imao propušteni namaz, jer propušteni ne može doći na mjesto trenutnog namaza, ako je zanijetio farz tog vremena.
Kod dženaze namaza nijeti se namaz u ime Allaha i dova za tog mejita, jer se tako ovaj namaz razlikuje od ostalih.
Ako bi klanjao jedan rekat podnevskog namaza, zatim zanijetio i izgovorio tekbir za ikindiju ili nafilu, podne će biti pokvareno, a brojat će se ono za što se odlučio i učinio tekbir, tojest ikindija ili nafila.
Nije uslov da se nijetii broj rekata, kao što nije uslov da se nijeti okretanje prema Kibli.
Kod naklanjavanja je potrebno određivanje namaza. Ako bi neko imao puno propuštenih namaza, pa bio zauzet naklanjavanjem, potrebno je da odredi namaz koji naklanjava. Zanijetit će podne određenog dana, ili ikindiju tog dana, ili posljednje podne koje je dužan klanjati, a nije ga klanjao, ili posljednju ikindiju koju je trebao klanjati, a nije je klanjao itd.
Imam nijeti kao da klanja sam i nema potrebe da nijeti predvođenje drugih. Čak, ako bi zanijetio da neće nikoga predvoditi, a kasnije neko došao i pristupio za njim, namaz je ispravan.
Ako imam predvodi žene, mora odlučiti na početku namaza da će to učiniti. Njihovo pristajanje u namazu za njim nije ispravno ako on nije odlučio da će njih predvoditi ili općenito svakog ko pristupi za njim. To je zbog toga što postoji mogućnost da žena pokvari namaz imamu, ako prođe ispred njega i to je njemu šteta. Zato se on ne može natjerati na to osim ako sam pristane. Onaj koji klanja za imamom treba se za to i odlučiti. Nije dovoljno da samo odluči klanjati farz, nego i da će slijediti imama. Ako bi imamov namaz bio pokvaren, automatski će i njegov biti pokvaren i zato mora doći do njegovog dobrovoljnog preuzimanja obaveze.
SEDMI: PRVI TEKBIR
Prvi tekbir se još naziva et-tahrime (zabrana), a nazvan je tako jer se njime ulazi u neprikosnovenost namaza (tada klanjaču štošta dozvoljeno postaje zabranjeno, kao jelo, piće, govor i sl.). Prvi tekbir glasi: "Allahu ekber" (Allah je najveći). Allahov Poslanik (a.s.) je rekao: "Ključ namaza je abdest, njegova zabrana je tekbir, a njegovo oslobađanje je selam."
Ako bi onaj koji klanja za imamom počeo namaz s imamom i izgovorio tekbir istovremeno s njim, ali ga završio prije, njegov početak namaza ne bi bio ispravan, jer je tekbir, koji je farz, završio prije imama. Uvjetuje se ispravnost prvog tekbira time da bude izgovoren za vrijeme stajanja (kijama). Ako bi klanjač pristupao namazu u džematu u trenutku kada imam bude na ruku'u, a on (klanjač) izgovorio "Allahu" na kijamu (u stojećem položaju), a "ekber" završio na ruku'u, njegovo pristupanje u namaz ne bi bilo ispravno.
OSMI: STAJANJE (KIJAM)
Stajanje (kijam) obavezno traje onoliko koliko je potrebno za učenje (kiraet) u obaveznim (farz i vadžib) namazima. To se zaključuje na osnovu hadisa Imran b. Husajna (r.a.), koji kaže: "Imao sam hemoroide, pa sam pitao Vjerovjesnika ( a.s.) o namazu i on mi je rekao: "Klanjaj stojeći, a ako ne možeš onda sjedeći, a ako ne možeš onda ležeći na strani."
Stajanje (kijam) nije obavezno u dobrovoljnim namazima, nego ih je dozvoljeno klanjati sjedeći, bez ikakva razloga.
"Ko klanja stojeći to je bolje, a ko klanja sjedeći ima pola nagrade onog koji klanja stojeći. Ko klanja lezeći ima pola nagrade onog koji klanja sjedeći."
En-Nevevi kaže: "To je kod nafila, a kod farzova nije dozvoljeno klanjanje sjedeći, ako je osoba u stanju da klanja stojeći. Ovo je po konsenzusu svih učenjaka, a ako osoba nije u stanju, onda se nagrada ništa ne umanjuje."
Sabahski sunnet je izuzetak iz ovog pravila i on se ne može klanjati sjedeći bez razloga, zbog svoje pritvrđenosti, (važnosti). Od Aiše ( r.a.) se prenosi da Vjerovjesnik (a. s.) nijednu nafilu nije više čuvao kao sabahski sunnet. Od nje se prenosi da je on rekao: "Dva rekata prije sabahskog farza su bolja od dunjaluka i onoga što je na njemu."
Potpuni kijam je uspravno stajanje. Ako bi se klanjač malo nagnuo, tako da njegove ruke ne dosežu koljena, tretirat će se da je na kijamu. Mekruh je bez razloga stajati na jednoj nozi u namazu.
Ako bi klanjač bio u stanju da stoji, a da ne može činiti sedždu, bolje je da napusti stajanje i da klanja sjedeći, jer stajanje je sredstvo za sedždu i ono nije samo po sebi ibadet. Ako ne može da obavi cilj (sedžda), onda spada i sredstvo. Isto će postupiti i onaj u koga prokrvari rana, ako bi činio sedždu. On će klanjati sjedeći i naginjati se (umjesto padanja na sedždu), jer bi činenjem sedžde izgubio abdest. Naginjanje u ovom slučaju zamjenjuje sedždu.
Nije dozvoljeno ostavljanje kijama onome koji ga može izvršiti, makar i s određenim vidom poteškoće, koja neće dostići stepen jakog bola, niti strah od povećanja bolesti ili kašnjenja ozdravljenja. Ako može obaviti kijam, oslanjajući se na nešto, dužan je to učiniti. Ako je u stanju da obavi dio kijama, obavezan je postupiti po mogućnostima. Ako bi bio u stanju da stoji samo onoliko vremena koliko je potrebno za početni tekbir, dužan ga je izgovoriti stojeći, a zatim sjesti. Ako bi klanjač počeo dobrovoljni namaz stojeći, pa ga snašli umor i nemoć, nema smetnji da se oslone na štap ili zid ili da sjedne. Mekruh je da se oslanja bez potrebe, jer je to ružan postupak.
DEVETI: UČENJE (KIRAET)
Učenje u namazu je farz, po mišljenju većine učenjaka. Temelj su riječi Uzvišenog Allaha:
"Vi iz Kur'ana učite ono što je lahko."
Učenje je obavezno za vrijeme kijama ili za vrijeme onoga što ga zamjenjuje (naprimjer, u bolesti je to sjedenje) na dva rekata farza i na svakom rekatu vitra i nafile. Naredba u riječima Uzvišenog učite iz Kur'ana ono što je lahko sama po sebi ne zahtijeva ponavljanje (tojest da se uči na svakom rekatu), ali učenje na drugom rekatu je pridodato uz prvi na osnovu značenja. Allah je izjednačio ta dva rekata u namazu. Učenje je obavezno na svakom rekatu nafile, jer svaka dva rekata kod nafile su zaseban namaz. Vitr-namazu se dodaju iz predostrožnosti, jer liče nafili po nekim karakteristikama.
Najniži stepen glasnosti kod učenja je da učač izgovara glasove tako da čuje sam sebe u normalnim uslovima, jer govorom se naziva ono što se čuje i razumije. Ako ne bi čuo sam sebe u situaciji kada nema nikakve smetnje koja zaprečava čujnost, to se ne bi smatralo učenjem (kiraet).
Obavezno je proučiti na svakom rekatu, najmanje, tri kratka ajeta ili jedan dugi, koji je kao tri kratka, jer se obično ne smatra učačem onaj koji prouči manje od toga. Allah je izazvao nevjernike Kur'anom, sa najkraćom surom u njemu, koja ima tri kratka ajeta, što upućuje na to da se Kur'an razlikuje od drugog govora ovom količinom.
Namaz je ispravan ako bi na arapskom jeziku proučio nužni dio, potreban za ispravnost namaza, a ostali dio učenja i dova da bude na nekom drugom jeziku.
DESETI: RUKU'(PREGIBANJE U NAMAZU)
Ruku' u namazu je farz, na osnovu riječi Uzvišenog:
"O vjernici činite ruku' i sedždu i obožavajte svoga Gospodara."
Allahov Poslanik ( a.s.) je rekao onome koji nije dobro obavljao svoj namaz: "Zatim učini ruku) i smiri se na njemu."
Ruku' se čini tako što će se saviti leđa toliko da se rukama mogu dohvatiti koljena. Potpuni ruku' je u savijanju leđa toliko da glava i stražnji dio (leđa) budu poravnjani.
Onaj ko je pognut toliko da tako dostiže stepen ruku'a oborit će glavu, kako bi napravio razliku između ruku'a i kijama.
JEDANAESTI: SEDŽDA
Sedžda je farz koji se obavlja stavljanjem čela i nosa na zemlju, istovremeno sa šakama, koljenima i stopalima. To je propisano na osnovu hadisa od Ibn Abbasa (r.a.), u kojem je Vjerovjesnik (a.s.) rekao: "Naređeno mi je da činim sedždu na sedam dijelova (kostiju): čelu, a rukom je pokazao i na svoj nos, dvije šake, dva koljena i krajevima (prstima) nogu. I da ne zavrćemo odjeću i kosu."
Ako bi neko obavio sedždu samo čelom, bez spuštanja nosa na zemlju, bila bi ispravna, ali je učinjen mekruh zbog izostavljanja sunneta kojeg je Poslanik (stalno) praktikovao. Nije dozvoljeno činiti sedždu samo na nosu, osim ako se na čelu ima neka rana. Ako bi imao razlog zbog kojeg ne može učiniti sedždu na čelu ili nosu, klanjač će je učiniti naginjanjem (išaretom). Dizanje nogu sa zemlje za vrijeme sedžde je mekruh tahrimi. Sunnet je prste nogu usmjeriti ka Kibli.
Ako bi se zbog gužve morala činiti sedžda na leđima drugog klanjača, koji klanja isti namaz, namaz je ispravan. Uslov za ispravnost sedžde je da mjesto njenog obavljanja ne bude više od pola podlaktice od mjesta na kojem su stopala. Ako je visina mjesta veća od toga, sedžda nije ispravna. Ako se sedžda učini na prostirci (dušeku) od vune ili pamuka, ispravna je ako se čelo ustabili i osjeti čvrstoću zemlje.
DVANAESTI: ZADNJE SJEDENJE
Zadnje sjedenje je obavezno da traje u namazu toliko dugo da se može proučiti Et-tešehud na njemu, što je utemeljeno na riječima Allahovog Poslanika ( a.s.) u hadisu o tešehudu, kojeg prenosi Ibn Mes'ud:
"Kada završiš ovo, ili je rekao Kada uradiš ovo, završio si svoj namaz." Ovdje je upotpunjavanje namaza vezano za učenje et-tešehuda (et-tehijjatu) ili sjedenje radi njega. Učenje et-tešehuda nije propisano bez sjedenja, pa je u suštini kraj namaza vezan za zadnje sjedenje.
(iz knjige Hanefijski fikh)